Pitanje autoriteta je pitanje odgovornosti. Roditelji su odgovorni za svoju decu do njihovog punoletstva, pa je i njihova odgovornost najveća. Zato bi, srazmerno tome, trebalo da i njihov autoritet pred decom bude najznačajniji.

Dovodeći dete u vrtić, roditelj deo svog autoriteta s poverenjem predaje vaspitaču i time detetu omogućava da prepozna da je i u novom kolektivu u sigurnim rukama.

Roditelji i vaspitači ne smeju jedni drugima podrivati autoritet. Potrebno je da se, bez obzira na principijelna neslaganja, ako ih ima, dogovore oko praktičnih postupaka i da poštuju dogovor. Deca su manje zbunjena i osećaju se sigurnije kada znaju da se odrasli dogovaraju oko njihovog vaspitanja. I deca i odrasli treba da znaju da ne moraju važiti ista pravila kod kuće i u vrtiću, ali je svima potrebno da znaju koja pravila kada i zašto važe.

Polazak u vrtić može biti prvi ozbiljniji, ali neizbežni, susret sa vrednostima i pravilima koja ne važe u porodici i sa kojima se roditelji delimično ili u potpunosti ne slažu. To nisu samo one vrednosti koje zastupa i promoviše ustanova, već i sve ono što deca svojim ponašanjem donose u grupu iz sredine iz koje dolaze. Kako deca dobar deo dana provode u vrtiću, važno je pomoći im da se snađu među različitim uticajima i zahtevima kojima mogu biti izloženi. Da se dete ne bi našlo u „unakrsnoj vatri“ neophodna je stalna saradnja roditelja i vaspitača, kao i otvorenost za sugestije i promene, vođena brigom o tome šta je u najboljem interesu deteta.

Sasvim maloj deci, fraza „Tako mama/tata kaže“, trebalo bi da uliva sigurnost da su postupili ispravno i onda kada ne razumeju situaciju u potpunosti. Deci koja su već vična razgovoru, potrebna su podrobnija obaveštenja, a nešto starija traže i ozbiljniju argumentaciju. Podrazumeva se da mala deca veruju da mama i tata sve znaju bolje od drugih. Rastući i stičući nova saznanja, deca postaju spremnija da donose sopstvene odluke i prave izbore koji se ne moraju uvek slagati sa izborom roditelja. Spremnost roditelja na dijalog, pregovaranje i eventualnu promenu stava treba da raste uporedo sa uzrastom deteta.

Promišljeno prepuštanje autoriteta podrazumeva informisanje roditelja o tome koja pravila važe u novoj sredini i  za koje vrednosti se ustanova zalaže. I roditelji i vaspitači treba da imaju na umu da oni dete sreću i upoznaju u različitim okolnostima, i da dete kod kuće može pokazivati jednu stranu svog karaktera, a u vrtiću sasvim drugu. Vaspitači, uz uvažavanje ličnosti deteta, moraju imati slobodu u nastojanjima da decu nauče da svoje ponašanje prilagode vršnjacima.

Verujemo da će roditelji ostati najvažnija podrška svojoj deci upravo tako što će im blagovremeno davati slobodu da donose odluke oslanjajući se i na mišljenja drugih značajnih osoba u njihovom životu –  vaspitača u vrtiću, trenera u izabranim sportovima, mentora u onim oblastima za koje se pokaže da su posebno talentovani…, životnih partnera kada za to dođe vreme. Tako najbolje uče da slušaju šta misle drugi, ali ipak i dalje misle svojom glavom.

Vesna Jokanović

Psiholog u Povratku prirodi