Polazak u vrtić je prvi iskorak deteta iz kruga uže i šire porodice, kao i kruga porodičnih prijatelja u širu društvenu zajednicu. Ono po prvi put stiče poznanstva i prijateljstva sa odraslima i decom koje ni njegovi roditelji ne poznaju. Bez posredovanja roditelja, ono se upoznaje sa prostorom i pravilima koja važe u novoj sredini, a neka deca se po prvi put suočavaju sa tim da igračke, vreme i pažnju odraslih moraju da dele sa grupom ravnopravnih drugara. To je veliki korak u pravcu sticanja nezavisnosti i samostalnosti zbog čega je i deci i odraslima potreban određen period prilagođavanja.

Ovaj period služi tome da se deca i odrasli uzajamno upoznaju, da dete usvoji pravila ponašanja i stekne orijentaciju u novom prostoru. Dužina perioda adaptacije je individualna i može trajati od nekoliko dana do nekoliko nedelja.

Prvih nekoliko dana dete treba da boravi u vrtiću dovoljno dugo da se zainteresuje za drugu decu, sadržaje i aktivnosti koje mu se nude, ali dovoljno kratko da iz vrtića ode pre nego što ga „savladaju“ fiziološke potrebe: umor, glad, potreba za toaletom. Dužina boravka u vrtiću se povećava srazmerno razvijanju osećaja sigurnosti kod deteta. Veoma je važno da dete stekne poverenje u to da će neka od odraslih osoba moći privremeno da „zameni“ roditelje i da će moći da joj se obrati za pomoć ili utehu. Dobar vaspitač će svakako znati da se prilagodi detetu, a pol, temperament, lični stil mogu biti veoma značajni u izboru „osobe od poverenja“. Dobar tok prilagođavanja prepoznaćemo po tome što dete uspeva da „kriznu“ situaciju – kada se uplaši, zbuni, rastuži…- savlada uz pomoć vaspitača, i kada se posle pružene pomoći ili utehe ponovo uključi u igru sa drugovima.

Uloga roditelja u prilagođavanju na vrtić je veoma važna. U prvim danima boravka u vrtiću, oni treba da budu dostupni svojoj deci, ali diskretni: veoma je važno da deca dobiju prostor da istražuju bez njihove pomoći, da osete uzbuđenje i tremu zbog otkrivanja novog, ali i radost zbog savladavanja straha od suočavanja sa nepoznatim. Deca su po prvi put u situaciji da ona prenose „znanje“ svojim roditeljima. Roditelji su im potrebni da ih saslušaju i podele sa njima nova iskustva, i pozitivna i negativna. Aktivno uključivanje roditelja u radionice i projekte u vrtiću je poželjno i korisno, ali tek onda kada se dete potpuno prilagodi i kada ono može da ih dočeka kao domaćin, na „svom terenu“.

Dobro prilagođeno dete rado ide u vrtić, ali se radosno i vraća kući. To je dete koje je iz sigurnosti porodičnog okruženja krenulo u osvajanje sveta, stičući usput prijatelje za ceo život, i male i velike.

Vesna Jokanović

psiholog u Povratku prirodi