Uvažavanje dečjih prava često je pogrešno shvaćeno kao ravnopravnost dece i odraslih u procesu donošenja odluka. Otuda i kritika da poštovanje i uvažavanje dečjih prava vodi popustljivosti i stvaranju „raspuštenih“ generacija i da je potrebno vratiti se starim modelima vaspitanja u kome se insistiralo na strogosti odraslog i poslušnosti dece, a kazna i strah od kazne smatrali neophodnim za „dovođenje dece u red“. Nije čudno što su roditelji i vaspitači zbunjeni  – šta god da urade biće kritikovani: ili da su deca „previše raspuštena“  ili da su oni staromodni. Prvi se plaše da će disciplinovanjem dece narušiti njihovu pravu prirodu, drugi se plaše gubitka kontrole i nastoje da strogošću očuvaju svoj autoritet kod dece.

Pravi pristup, verujemo, nije na pola puta između ove dve krajnosti, već ih objedinjuje: roditelji i vaspitači moraju biti zainteresovani za potrebe i prava deteta, ali i spremni da preuzmu inicijativu i i odgovornost za donošenje i sprovođenje odluka koje su u njegovom najboljem interesu. Ni popustljivi, ni strogi, već dosledni i strpljivi. Doslednost nam daje strukturu i predvidljivost, omogućava deci da se prilagode našim zahtevima, strpljivost im daje vremena da ih razumeju i usvoje. Naše ponašanje im postaje jasno i predvidljivo, a mi dostojni poverenja.

Zahtevi moraju biti promišljeni, treba da znamo tačno šta tražimo od dece i šta želimo time da postignemo.  To podrazumeva upitanost o prirodi dece (i svakog deteta ponaosob) i ciljevima vaspitanja. Važno je, takođe, osvestiti i prihvatiti pravo dece da se ljute i negoduju, jer će nam to omogućiti da ostanemo staloženi i strpljivi čak i pred snažnim protestima i izlivima besa.

Ono što ruši autoritet odraslog , a decu čini „nesaradljivom“ i „nemogućom“ nije strpljenje već, pre svega, nervoza i gubitak kontrole. Najviše nervoze nastaje u onim situacijama u kojima odrasli pokušava da „završi neki posao“: skuva, pročita, izračuna, kupi, pogleda, složi, vozi, ispriča… Svaki pokušaj deteta da privuče pažnju na sebe i zadovolji neku svoju potrebu, odrasli, u tim situacijama, doživljava kao smetnju. Pokušavamo da dobijemo na vremenu, i sami nestrpljivi da završimo započeto, i tražimo od deteta da bude strpljivo, obraćajući mu se preko ekrana, knjige, volana…šerpe… Mnogo je delotvornije prekinuti na kratko započeti posao i obratiti se detetu sa punom pažnjom: spustite se fizički na njegov nivo, pogledajte ga u oči, uhvatite ga za ruke…i mirno ali odlučno mu saopšite to što želite (da mora da sačeka, da neće dobiti to što traži…). I ne popuštajte pred besom ili suzama. Zato je veoma važno da „izaberete bitku“. Razmislite koje „ne“ i pod kojim uslovima može da postane „da“ pre nego što vas dečji bes natera da popustite. Lakše ćemo ostati pribrani ako smo unapred sigurni u ispravnost našeg zahteva.

Naravno, ima dana kada potpuno gubimo kontrolu, mali ratnici nas „bace na kolena“, dovedu nas do naših temper tantruma i mi besnimo, urlamo i pretimo kaznama. Ne sudite ni sebi prestrogo, deca često imaju i više vremena i više energije od nas. Dali ste sve od sebe, biće bolje…samo ne odustajte i vaša deca će naučiti da se ponašaju razumno, pre nego što vi sami izgubite razum.

Slažemo se sa frazom: „Mora da se zna ko je odrasli“, ako pod „odraslim“ mislimo: staložen, strpljiv, mudar.

Vesna Jokanović,

psiholog u Povratku prirodi