Tema agresivnosti u vrtiću je često praćena povišenom uznemirenošću i zabrinutošću roditelja. Nasilje koje postoji među starijom decom i, na žalost, u društvu u celini, pojačava strah roditelja da će im dete postati ili nasilnik ili žrtva nasilja.

Poreklo i svrha agresivnosti

Psiholozi se slažu da je agresivnost na ranom uzrastu deo urođenog, biološkog mehanizma koji je u službi preživljavanja. Svrha agresivnosti je ili odbrana od pretnji ili način na koji deca pokušavaju da zadovolje određene potrebe.

Prva jasnija ispoljavanja agresivnog ponašanja prepoznajemo oko druge godine, uporedo sa osvajanjem prostora i sticanjem samostalnosti. Najčešće ih uzrokuju sukobi oko igračaka: radoznalo, aktivno i po prirodi egocentrično dete, veruje da mu pripada sve što mu privuče pažnju.

Neka deca su više, a neka manje agresivna. Stepen ispoljene agresivnosti zavisi od više faktora: od karaktera, temperamenta, načina na koji se na agresivno ponašanje reaguje u kući, od stepena razvijenosti govora, nivoa samopouzdanja, osećanja prihvaćenosti u grupi i sl.

Šta odrasli mogu da urade

Neophodno je strpljivo objašnjavanje situacija, ali i predviđanje onih koje bi za decu bile izvor frustracije.

Dvogodišnjaci u igri ne mogu biti prepušteni sami sebi. Odrasli su tu da izaberu i ponude igračke, da vode igru i prate njen tok imajući u vidu ne samo interesovanja dece već i trenutno raspoloženje svakog deteta.

Deca postepeno uče da fizičke obračune zamene pregovaranjem i dogovorom. Ona kroz socijalizaciju stiču sposobnost da jasno, upotrebom reči saopšte svoje potrebe kao i da njihovo zadovoljenje odlože bez ispoljavanja besa i agresivnih ispada.

Vremenom, učeći da odlože sopstvene potrebe deca stiču sposobnosti da prepoznaju i uvaže potrebe drugog. Time se smanjuje mogućnost da do agresivnog sukoba i dođe.

Odrasli ne mora uvek i da presudi. Njegova uloga je da smiri grupu, da podstakne razgovor i zajedno sa učesnicima i posmatračima sukoba, dođe do rešenja. Pitamo decu šta oni misle da se dogodilo, ko je pogrešio, šta je moglo da se uradi drugačije

Kako postupamo mi u vrtiću

Najvažniji postupak vaspitača u našem vrtiću je da jasno stave na znanje svoj deci u grupi da nasilno ponašanje nije dozvoljeno. Ozbiljnost i strogost u nastupu se podrazumevaju, kako bi deca nedvosmisleno shvatila gde je granica. Testiranje granica je svojstveno deci i potpuno očekivano, zbog čega je važno da agresivno ponašanje ni u jednom momentu ne bude nagrađeno.

U našem vrtiću, dete koje ne reaguje na verbalnu opomenu, na kratko isključujemo iz aktivnosti grupe uz obrazloženje upućeno celoj grupi da takvo ponašanje svima smeta. Važno je da deca shvate da imaju pravo da se ljute i da protestuju verbalno, ali da nemaju pravo nikoga da povrede.

U međusobnim sukobima dece, naročito u slobodnoj igri, često je potrebno arbitriranje odraslih: ko je prvi uzeo igračku, na koga je red da bude prvi, ko je pobedio u igri. To znači da vaspitači moraju budno da prate ponašanje u grupi, sa posebnom pažnjom usmerenom na decu koja su sklonija fizičkim obračunima.

Odrasli ne mora uvek i da presudi. Njegova uloga je da smiri grupu, da podstakne razgovor i zajedno sa učesnicima i posmatračima sukoba, dođe do rešenja. Pitamo decu šta oni misle da se dogodilo, ko je pogrešio, šta je moglo da se uradi drugačije… Tako se akcenat, sa ličnog prebacuje na celu grupu i postaje prilika da se još jednom pred svima definišu i potvrde pravila ponašanja. Na taj način, takođe, izbegavamo da dete koje je ispoljilo agresivno ponašanje označimo kao nasilnika: on ostaje drug koji je prekršio pravilo i dobija priliku da se popravi. Cela grupa se, pritom, podseća na važnost poštovanja pravila i dogovora.

Šta sa „nemogućom“ decom

Ponekad u grupi postoji i dete koje u konfliktnoj situaciji reaguje toliko brzo da vaspitači ne stižu uvek da spreče fizički sukob. Imena ove dece vrlo brzo postaju poznata svim roditeljima i česta tema razgovora sa decom kod kuće. Najveća dilema roditelja u tim slučajevima je šta reći detetu koje trpi agresivno ponašanje: ako mu kažu da vrati, uče ga nasilju, ako mu ne kažu da uzvrati plaše se da će njihovo dete postati stalna žrtva.

Mi najpre opomenemo dete koje je ispoljilo, a utešimo dete koje pretrpelo agresiju, kratko porazgovaramo sa ciljem da smirimo oboje dece. Zatim učimo decu da zauzmu odbrambeni stav. I sasvim mala deca lako nauče da se isprave, lupe nogom u pod, glasno pozovu vaspitača i viknu ili vrisnu. Ohrabrimo ih, takođe, da nikad ne prećute da ih je drug (ili drugarica) udario, ujeo ili ogrebao. Svaki put naglasimo da svako ima pravo da se ljuti, ali da niko nikoga ne sme da udari.

Saradnja roditelja i vrtića je u ovom slučaju veoma važna. Roditelj treba da razmeni sve informacije koje je od svog deteta dobio o tome ko se u vrtiću tuče, naročito ako se dete ne oseća dovoljno slobodno da se požali vaspitačima. Svrha ove razmene nije da se neko dete optuži, već da se zapažanja dece i odraslih uporede i dopune. Posebno razgovaramo sa roditeljima dece koja su sklona fizičkim sukobima. Važno je da svi imamo iste informacije kako bi se doslednost koju primenjujemo u vrtiću sprovodila i kod kuće.

Veoma često deca se najviše žale upravo na drugare sa kojima se najviše i igraju, jer u zajedničkoj igri ima najviše prilike za svađu. Dešava se, takođe, da se dete žali na druga koji je često opominjan od strane vaspitača, a sa kojim on sam nije bio u sukobu. Da bi se izbeglo da neka deca postanu „dežurni krivci“ ove informacije se uvek moraju proveriti.

Drugarstvo se uči

U vrtiću ne gubimo iz vida da se radi o uzrastu dece koja tek uče veštine socijalne komunikacije. Agresivnost u vrtiću se ne može poistovećivati sa vršnjačkim nasiljem na starijim uzrastima, jer ona nije motivisana željom da se drugi povredi. Označavanje deteta od tri ili četiri godine kao nasilnika vodi upravo utiranju puta budućem nasilju.

Nasilje nije dozvoljeno, ali put za njegovo sprečavanje je u stalnom i brižljivom radu na koheziji grupe i povezivanju dece. Dete koje je prihvaćeno u grupi, koje se dobro oseća među vršnjacima i veruje svojim vaspitačima, svoju energiju neće koristiti za napade na druge već na vođstvo i saradnju.

Jedan od naših najvažnijih ciljeva jeste da pomognemo deci da izgrade grupu u kojoj se svako oseća dobro u svojoj koži. To je i najveći profesionalni izazov vaspitača i učitelja, izazov koji prihvatamo i kome smo dorasli

Vesna Jokanović

Psiholog u vrtiću i predškolskoj ustanovi Povratak prirodi