Iako je polazak deteta u vrtić često veoma stresan period za roditelje, za dete predstavlja  ogroman korak napred ka njegovom daljem napredovanju u svim oblastima razvoja,  kao i ka njegovom osamostaljivanju.

Polazak deteta u kolektiv ima poseban značaj i kada je razvoj govora i jezika u pitanju, jer pored biološko-genetskih faktora, uticaj socijalne sredine, odnosno, socijalni faktori jesu neizostavna komponenta ovog segmenta razvoja. Iako se od ranog detinjstva i tokom čitavog  perioda pre polaska u školu govor veoma intenzivno razvija, taj razvoj je postepen i međusobno zavistan od ostalih psihičkih funkcija. Imajući sve to u vidu, prilikom polaska deteta u vrtić, uloga odrasle osobe, koja je detetu u tom početnom periodu, još uvek, nedovoljno poznata, od ključnog je značaja. Praktičar u radu sa decom pre svega, mora uspostaviti pozitivan komunikacijski odnos sa detetom, pažljivo ga pratiti i posmatrati kako bi uočio i protumačio signale koje dete šalje i samim tim, na pozitivan način odreagovao u svim situacijama i pružio mu neophodnu podršku. Jedino tako, stvara se dobar temelj i polazna osnova u daljem radu sa svakim pojedinačnim detetom.

Zbog svega prethodno navedenog, važan je ne samo način na koji se sa decom radi i ophodi, već i to da u vaspitno-obrazovnom programu jednako učestvuju kako vaspitači, tako i stručni saradnici (pedagozi, psiholozi, defektolozi)  koji kontinuirano prate razvoj dece od samog početka, evaluiraju njihova postignuća i unapređuju programske sadržaje koji se sprovode u radu sa decom.

Kontinuirano, svakodnevno prisustvo stručnih saradnika u vrtiću, omogućava da se na vreme detektuju razvojni problemi kod dece i na taj način reaguje još tokom senzitivnih perioda, odnosno tokom perioda kada se razvojne teškoće mnogo lakše prevazilaze. Od izuzetne je važnosti redovno praćenje svih aspekata dečjeg razvoja, pri čemu je neophodno, pre svega, dobro poznavati svako dete, njegove razvojne mogućnosti i potencijale, pa tek u skladu sa tim vršiti određene procene. Podaci do kojih se pritom dolazi, pomažu u blagovremenom otkrivanju i tretiranju teškoća i problema na koje nailazi dete. Značajno je uvek imati na umu i to da je svako dete individua za sebe, te se razvojni normativi moraju uzeti sa rezervom jer su odstupanja od proseka normalna pojava. Svedoci smo toga da postoje velike razlike u individualnim postignućima dece, ne samo u različitim uzrastima, već i u okviru istog uzrasta. Ipak, logoped u vrtiću ne bi trebalo da bude fokusiran isključivo na govorno-jezičke poremećaje kod dece i detekciju istih, već u jednakoj meri i na stimulaciju i prevenciju ovih teškoća.

Očekuje se da je dete od tri godine razvilo i koristi gotovo sve komunikacijske funkcije, pa je sposobno da govori o onome što se desilo u bliskoj prošlosti. U periodu od tri do sedam godina, odnosno, u periodu pre polaska u školu, razvijaju se socijalne i privatne funkcije govora pa dete govor koristi za izražavanje različitih sadržaja i ,sve češće, van konteksta, te postepeno prelazi sa situacionog na govor prilagođen sagovorniku, razvijajući na taj način sposobnost komunikacije u pravom smislu te reči.

U modernom dobu u kome živimo, svedoci smo sve češće i nekontrolisane izloženosti dece ekranima i elektronskim sadržajima, te odraslima često manjka kvalitetno provedenog vremena sa svojim mališanima. Sve to za posledicu ima deficit dečjih socijalnih interakcija, emotivnih razmena i kontakata , ne samo sa najbližima, već i sa drugom decom. Uzevši to u obzir, može se desiti i to da dete koje nije deo kolektiva pre polaska u školu, na teži način razvije komunikacijsku prilagodljivost. Zašto? Pre svega, zato jer je u porodičnoj sredini i širem okruženju, jezičko iskustvo deteta ograničeno. Detetu je poznata većina svakodnevnih situacija, pa su mogućnosti da razvija složenije oblike govora ograničene. Promena socijalnog okruženja nameće i nove i drugačije načine komuniciranja. Nakon početnog perioda tj. perioda adaptacije, kolektiv za dete počinje da predstavlja jednu stabilnu sredinu u kojoj se svakog dana dete sreće sa različitim intelektualnim i socijalnim izazovima. Osim toga, ono je  u periodu tokom druge i treće godine, a neretko i kasnije, usresređeno na „vlastito viđenje stvarnosti i svoje potrebe“ (u fazi je egocentrizma), što se mnogo brže i lakše prevazilazi u grupi dece.

Poslednjih godina, kada su stimulativni programski sadržaji u pitanju, tematske celine vaspitno-obrazovnog rada se u predškolskim ustanovama, uglavnom, obrađuju kroz formu radionica. Radioničarski  rad je praktičan i interaktivaan oblik rada koji ima svoja pravila, ali i svoje specifičnosti. Dete je aktivan i ravnopravni učesnik radionica. U našem vrtiću, pored mnoštva kreativnih i stvaralačkih radionica, logoped je taj koji kreira i realizuje autorske govorno-jezičke radionice.

Neki od osnovnih ciljeva govornih radionica jesu proširivanje i sticanje znanja, kao i razvijanje stvaralačkih sposobnosti, tolerancije u komunikaciji, zatim razvijanje sposobnosti slušanja, sticanje različitih komunikativnih iskustava, građenje drugarskih odnosa, razvijanje sposobnosti verbalnog izražavanja u različitim situacijama, itd.

Zašto su govorne radionice, kao i radionice uopšte, najbolji vid stimulativnog rada sa decom? Razloga je mnogo, a samo neki od njih su:

  • Svi učesnici su podjednako uključeni u razmenu i imaju jednake mogućnosti da budu govorno aktivni, ali i dovoljno prostora da slušaju ukoliko još uvek ne žele interakciju,
  • Inicira se i razvija komunikativna prilagodljivost dece, kao i situacioni govor,
  • Pospešuje se razvijanje različitih odnosa među decom, pri čemu je od izuzetne važnosti i rad u mešovitim ,a ne samo u  uzrasno homogenim grupama,
  • Uči se kroz iskustvo, kroz igru, stiču se veštine saradnje, pri čemu cilj nije tačan odgovor već misaoni proces kroz koji se pritom prolazi. Ne postoje pogrešni odgovori.
  • Razvija se samopouzdanje i sigurnost u sebe,
  • Uči se poštovanje pravila radionice i radioničarskih razmena ( „Ne prekidaj drugog dok govori;“ , „Daj znak da želiš nešto da kažeš“ i sl.)…

Radionica najčešće podrazumeva tzv.“kružnu razmenu“, jer se takvom formom omogućava ravnopravnost svih učesnika.  Ona ima i svoju strukturu koja mora biti prilagodljiva i fleksibilna kako bi se mogla prilagoditi svim situacijama, dečjim iskustvima, mogućnostima i potrebama.

Interaktivno vaspitanje podrazumeva i aktivnost praktičara u radu sa decom, a koja je u „zoni narednog razvoja“, gde se detetu moraju ponuditi i malo složenije aktivnosti u odnosu na mogućnosti svakog deteta, pa tako na temelju već postojećih, razvijati nova interesovanja i sposobnosti.

I na kraju, važno je naglasiti i to da se govor ne  razvija prisustvom deteta na nekoliko radionica bilo govornog ili stvaralačkog tipa. Bogat razvoj govornog kapaciteta dece zahteva, pre svega, bogat socijalni ambijent, ambijent koji je dinamičan, promenljiv, ambijent u kojem se slobodno govori, čita, piše, crta, šali; ambijent u kome se poštuje svačija reč, kako usmena tako i pisana, u koji se donose i čitaju knjige, časopisi, enciklopedije… Samo u takvom ambijentu dete može da kreira, da izvodi i predstavlja. Tu se neguju lepa reč i lepo izražavanje, a govor se koristi za komunikaciju i interakciju, pri čemu je najbitnije to da je to mesto  gde se i deca i odrasli dobro osećaju.

 

https://www.facebook.com/povratakprirodi/videos/1573579052670817/

 

Nataša Paunović, master defektolog – logoped