Dostupnost raznovrsnih, poželjnih i manje poželjnih informacija, napredak tehnologije, pregršt iskustava i brz način života, ponekad utiče na našu mobilnost da se izmestimo u dečiju perspektivu i udubimo u misaoni proces koji se dešava u otvorenim umovima dece. Posebno kada se nađemo u situaciji da deca traženi zahtev neće, ne žele i ne moraju.  Dete ima slobodnu volju, čiji razvoj nije putem učenja onoga što mora, već je vođen detetovim interesovanjima i potrebama, ličnim iskustvima i bogatstvom izbora.

Cilj ovog teksta je da se u vaspitno-obrazovnom procesu osvrnemo na pitanje moranja i nemoranja, poštujući tradicionalne vrednosti i kulturološke norme koje svaki roditelj po sopstvenoj savesti usađuje svom detetu.

Sagledano iz razvojne persepektive, dobijamo neke značajne informacije i smernice zašto je morati da se mora i morati da se ne mora sasvim logično. Sam saznajni razvoj temelji se na primarnom otkrivanju i osvešćivanju uzročno-posledičnih veza, i odnosi se na ponašanje kada dete iznova baca igračku u različitim pravcima uprkos svim naporima i nadama da će prestati kada mu je dodamo. Za taj momenat možemo reći da mora da baca i stiče iskustvo gledajući gde i kako pada i šta će se desiti. Tu činjenicu sticanja iskustva ne smemo zanemariti ni kasnije, kada deca razvojem govora postaju naši kompetentni sagovornici i aktivni slušaoci koji su veoma uporni i žele da otkriju suštinu svega postavljajući pitanja šta, kako i zašto se nešto dešava.

Sa druge strane, neosporno je da u socijalizaciji i edukaciji postoje pristupi kojima vrednujemo napredak i uspešnost.  I to je sasvim u redu, ukoliko detetu nova znanja i veštine predstavljamo na način koji nije frustrirajući, nejasan i koji podržava slobodu izražavanja. Svako – moraš ili – ne moraš je drugačije i sigurno jasnije ukoliko je ispraćeno ličnim iskustvom, objašnjenjem ili konkretnim primerom. Takvo detetovo shvatanje realnosti postaje motiv za određeno ponašanje ili aktivnost i samo po sebi cilj i interesovanje.

Uticaj razumne brige za budućnost deteta čini da se ponekad zanemari da detetu nije svaka aktivnost podjednako važna ili bar se njena vrednost menja u odnosu na kontekst i uzrast. Nemaju sva deca isti nivo motivacije za sve sadržaje, neka čak i deluju apsolutno nemotivisano i nezainteresovano. Istraživanja iz oblasti razvojne psihologije kažu da se motivacija razvija i da vremenom ima skokove i padove i da na sama interesovanja utiču karakteristike ličnosti, kvalitet edukacije, aspekti porodičnog okruženja, roditeljski stilovi, značajni drugi iz okruženja tj. čitav socio-kulturni kontekst.

Javlja se dilema zašto neka deca učestvuju na nekim radionicama, a neka ne moraju da učestvuju ako to ne žele.  U tom kontekstu važni su motiv postignuća i formiranje pozitivne slike o sebi. To u stvari znači da je bitno da dete ima priliku da sopstvenim trudom i izborom stekne uvid u svoje sposobnosti, da se ne oslanja na gotova rešenja odraslih i da izbor aktivnosti ne zavisi isključivo od očekivanja odraslih. Kroz samopotvrđivanje aktiviraju se unutrašnji motivi kao težnja za ličnim ispunjenjem i postizanjem zadovoljstva i prirodno je da se takav trud ponavlja i ulaže u sve složenije izazove. Uloga odraslog je veoma bitna u tom usmerenom procesu, ali nikako ne sme da bude samo regulator koji određuje da li će dete dobiti nagradu ili kaznu, već više kao model doslednosti i podsticaj da dete istraje u započetoj aktivnosti i da sopstvenom postupanju pripiše vrednost i značaj. Takvim procesom dete prepoznaje svoja interesovanja, razvija svoje potencijale koje samo po sebi ispoljava i dozirano raspoređuje u različitim aktivnostima.

Zbog svega navedenog, deca moraju da ne moraju, ali to svakako ne isključuje da ono što priželjkujemo neće u narednom periodu biti u detetovom ponašanju ili repertoaru interesovanja. Važno je da pratimo, ali i da se pitamo šta dete zapravo želi od nas i šta mu je potrebno. Značajno je imati u vidu da slika o tome kakav neko treba da bude u velikoj meri sputava prirodnu radoznalost i istinsku potrebu deteta. Istovremeno to ne znači da deci dozvolimo da rade sve što im se prohte niti isključuje učenje  društvenih pravila, već se skreće pažnja da postojeće izbore obogaćujemo u zoni narednog razvoja i pažljivo osluškujemo potrebe, dajemo materijal i podršku za razvoj  kompetencija.

Suzana Miković

defektolog u “Povratku prirodi”