U našim predškolskim krugovima, uveliko se radoznalim prstićima lista po stimulativnim materijalima, a sa iščekivanjem (i skoro pa magičnim doživljajem olovke i bojice) rešavaju izazovi iz oblasti pripremnog predškolskog programa. Oduševljenje sa kojim se pristupa grafomotoričkim zadacima, količinskim mozgalicama, prostornim i vremenskim odrednicama, jezičkim zagonetkama i delima dečije književnosti, nedvosmisleno nam govori da je biti predškolac velika čast. Tradicija Povratka prirodi nalaže da se na početku školske godine upriliči svečani događaj povodom uručivanja predškolskih dozvola i polaganja jedinstvene predškolske zakletve, što simboliše aktivnu ulogu predškolca u vlastitom životu i potcrtava značaj nove ere u koju predškolci stupaju.

Praktičari Povratka svakodnevno svedoče o tome kako uloga predškolca utiče na dečje sazrevanje. U tekstu koji sledi, ukazaćemo vam na krucijalne zadatke stručnjaka i roditelja u ovom, za decu, značajnom dobu, kao i na očekivanja koja se postavljaju pred predškolce.

Učenje vs. igra

Najčešća dilema odraslih je sledeća – da li šestogodišnjake treba podsticati da uče i usvajaju radne navike, imajući u vidu školsko okruženje koje i ne prašta mnogo nespremnost? Ili im treba produžiti bezbrižnost u odrastanju darivanjem što više igre, jer će knjiga i učenja biti preko glave? Najjednostavniji odgovor glasi da jedno ne isključuje drugo, a perspektiva deteta poznaje način na koji se znanja i navike utvrđuju. Najprirodnije – kroz svakodnevnicu koja je ispunjena dečijom upitanošću, radošću otkrivanja, usavršavanjem kroz igru i volju, razmenom emocija i preuzimanjem odgovornosti kroz različite postupke. Zahtevi u predškolskom dobu nužno ne podrazumevaju prestanak igre, a početak isključivo učenja. Stručni tim „Povratka prirodi“ neguje integrisani pristup učenju koji omogućava učenje kroz sveobuhvatan, celovit proces, pri čemu sagledavanje jedne ideje iz različitih uglova aktivira pamćenje, umrežavanje informacija i širenje funkcionalnih znanja. Posredstvom učitelja, a vođeno dečijom znatiželjom, učenje se odvija kroz eksperimentisanje, kreativnost i inovacije, baš kao i u igri. Vrlo je važno da praktičari ne gube iz vida šta je cilj učenja, kvalitet ili kvantitet u usvojenim veštinama i umećima. Jednako je značajno da dete u procesu učenja razume šta su njegove potrebe, vrednosti, i da osvaja slobodu koja mu je potrebna za njihovo ostvarivanje.

Kako nam je dužnost da pratimo tok razvoja, ujednačavanje dece je neizostavan faktor. Predškolska grupa je grupa istog kalendarskog uzrasta koja radi iste zadatke u istim uslovima. To nam može biti od velikog značaja, ali ne i presudnog, za uviđanje potrebe za dodatnom podrškom u nekom segmentu, kako bi dete bilo spremno i što prirodnije se prilagodilo prilikom prelaska u školu.

Očekivanja odraslih vs. uloge predškolaca

Realizacija sadržaja, kako u projektnim zadacima tako i u okviru pripremnih predškolskih aktivnosti,  realizuje se kroz jasnoću onoga za čim se traga i što se želi postići. Pored toga, značajno je i poštovanje pravila i poznavanje odgovornosti, jer nam je poznato da dete upija ono što živi.

U vrtićkom kontekstu, a i u porodičnom, doslednost se usvaja od malih nogu kroz igru, edukativne sadržaje i socijalne situacije. U predškolskom uzrastu je opravdano podrazumevati da dete može i želi da reaguje na nove izazove učenja ukoliko je uvaženo i prihvaćeno. Očekivanja odraslih u vaspitno obrazovnom radu i uloge predškolaca su isprepletane i teško ih je odvojiti. One nastaju kroz spontane, inspirativne razmene i zajedničko smisleno učešće odraslog i deteta, i pre nego što predškolci polože svoje zakletve.

Podsticanje lične odgovornosti predškolaca se ogleda kroz definisanje pravila ponašanja, brigu o predškolskim dozvolama, knjigama, priboru i materijalima za rad. Kroz druge razvojne faze, samostalnost i odgovornost se unapređuju sa oslobađanjem od egocentrizma, ali u ovom slučaju reč je o autonomiji, samosvesnosti i samoodgovornosti. Važan zadatak odraslih je da izbegnu nasilno nametanje autoriteta  koje ometa kreativnost, a razvija poslušnost bez ideje zašto se nešto radi. Jedan interesantan dečiji komentar sa nedavne radionice ukazuje na to kako deca doživljavaju autoritet učitelja – „u školi je lepo jer se uči i deca se druže, ali ne mogu svi da govore kada hoće, jer onda neće znati šta treba da rade.“ Korak dalje u ovom primeru pokazuje zrelost i zanimanje dece za sadržaje, važnost socijalnog momenta i prihvatanje da je odlaganje potrebe svrsishodno.

Preduslov sticanja bilo koje navike je smisleno ponavljanje. Prilikom usvajanja predškolskih veština ne smemo zanemariti da se navike stiču kroz razvijanje senzibiliteta kod dece da započnu i završe datu aktivnost i istraju u struktuiranom izazovu.  Uloga odraslog kao mentora je da sadržaj predstavi na provokativan način koji izaziva radoznalost i budi klicu daljeg otkrivanja. Dete koje ne razume zahtev, ne može ni da ga prihvati niti dalje eksploriše, pa je zato ohrabrujući onaj put kojim ga vodimo do „aha“ trenutka i spoznaje. Tada dete biva ispunjeno unutrašnjim zadovoljstvom i ima uvid da je nešto postiglo. Ponekad je potrebno zadatak raščlaniti i postaviti manje ciljeve, vremenski ograničene, ali dostižne, jer taj jedan trenutak uvida u samoostvarenje iznova rađa novi i postepeno prerasta u ono što zovemo motivacija i istrajnost.

Podsticanje samostalnosti na ovom uzrastu podrazumeva samostalnost deteta u svakodnevnom funkcionisanju, inicijativu u zadovoljavanju svojih potreba, procenu vlastitih mogućnosti i neophodne podrške. Motiv postignuća ima nagli skok u predškolskim godinama i usko je povezan sa različitim kognitivnim postignućima koje dete aktuelno doseže. Kada je dete vođeno unutrašnjim impulsom i zadovoljstvom koje postiže u procesu saznavanja, učvršćuje se unutrašnja motivacija koja je korisnija i trajnija od one zasnovane na izbegavanju kazne tj. dobijanju nagrade. Preporuka je da se detetu ne nude gotova rešenja, kako bi obavljanje edukativnih aktivnosti samo po sebi imalo za dete stimulativnu vrednost. Ukazivanje poverenja detetu da samostalno traga za odgovorima ne isključuje aktivno učešće odraslih u procesu saznavanja deteta, koje je važan faktor za razvoj samopouzdanja, samosvesnosti, autonomije i odgovornosti.

Suzana Miković, master defektolog i stručni saradnik Povratka prirodi