Dočekali smo proleće spremni! Prvo ovogodišnje istraživanje na terenu prošlo je veoma uspešno. Kombinacija planinarenja, istraživanja i slobodne igre u šumi Fruške gore ostavila je veliki utisak na decu, a priroda, pružajući beskrajne mogućnosti, još jednom  dokazala da je nezamenjiv poligon za učenje i igru. Predškolci, zajedno sa svojim učiteljima, među kojima su i stručnjaci za snalaženje u prirodi (geograf, ekolozi, biolog), istražili su prirodne lepote okoline sela Rakovac i sa terena se vratili džepova punih utisaka (i minerala, buba, granja, bilja).

Šetnje koje praktikujemo svakodnevno u vrtiću, učionice na otvorenom i istraživanja okoline kreirale su veliko samopouzdanje kod naših predškolaca, kao i izuzetno veliku znatiželju i radoznalost, koja je na terenskoj nastavi pokazala svoj vrhunac.

Kakve mogućnosti pruža terenska nastava?

Svaka terenska nastava do sada je imala drugačije forme radionica i aktivnosti. Oprobali smo različite metode u praksi i ispratili šta je najučinkovitije u radu sa decom u prirodi. Znajući kakav teren je u pitanju poneli smo odgovarajuću opremu i veliko znanje, a vremenski neograničene radionice su uglavnom nastajale spontano. Okvire radionica postavljali smo u zavisnosti od dečje pažnje, pitanja, interesovanja. Glavni metod rada na terenskim nastavama je integracija znanja i, koliko god je moguće, izmicanje učitelja korak unazad. To znači da su učitelji u ulozi stimulatora dečjih interesovanja i praktične i misaone aktivnosti. Deca su sama postavljala pitanja o biljkama, životinjama. Povremeno smo dopuštali deci da idu ispred nas u šetnji (uz naš potpuni, ali skriveni nadzor) i da uspešno prate markiranu stazu. Tako su npr. sami išli u izvidnicu staze, kao i unutar isposnice i prepričavali šta su zatekli unutra.

Terenci u akciji

Pešačka staza koju smo prešli na Fruškoj gori bila je dužine oko 7 kilometara, sa dva uspona i jednim spustom. Staze su bile utabane, markirane i veoma bezbedne.

Deca su posedovala mapu rute sa obeleženim lokalitetima do kojih smo pešačili, a koje su sami pronalazili na mapi (majdan-kamenolom, lovačka čeka i Rakovačka isposnica). Sa velikim uzbuđenjem i ponosom, terenci su proslavili svaku osvojenu takču do koje su „samostalno“ došli (naravno, pod budnim okom vo.

Na lokalitetu Beli Majdan vežbali smo savladavanje prepreke i klizavog terena uz pomoć užeta. Uže smo takođe upotrebljavali u slobodnoj igri kao ljuljašku i kao gelender na jačem usponu.

Tokom šetnje, osmatrali smo prirodu i determinisali biljne i životinjske vrste. Od jestivog samoniklog bilja najčešća je bila biljka češnjevka, koju smo brali i konzumirali. Ta biljka ima ljutkasto-gorak ukus poput luka (češnjevka nije sremuš, nije ni divlji luk). Decu su posle naše priče o jestivom i otrovnom bilju lako prepoznavala npr. mlečiku (otrovna) i češnjevku (jestivu). Najbitnije je da biljke mogu konzumirati samo uz učitelje koji su sigurni u determinaciji. Biljke su često privlačile pažnju svojom visinom i bojom. Naišli smo i na jednu retkost. Tri različite vrste i boje mrtve koprive na jednom mestu. Uzorak će dobiti posebno mesto u laboratoriji.

Na jednom odseku sedimentnih stena potražili smo fosile. Tu smo pronašli dva lepa fosila školjki i mnoštvo zbijenih peskova koje smo nazvali „uzorak praistorijske plaže“. Deca su rukovala geološkim čekićem, običnim čekićem, dletom i špicem. Gledajući profil odseka raspoznavali smo slojeve u kojima se mogu kriti fosili.

Jedna grupa predškolaca bila je na posebnom zadatku osluškivanja i prizivanja ptica, zajedno sa učiteljem koji se profesionalno bavi izučavanjem ptica . Ptice su nas pratile celim putem, ali smo ih teško uočavali. Uz pomoć zvučnika sa kojeg smo puštali nasnimljene cvrkute različitih vrsta ptica, prepoznali smo zviždaca, senicu i slavuja, a bezuspešno dozivali detlića, kosa i drozda.

Što se tiče insekata, pronašli smo otrovnu bubu meloe koja ispušta smrdljivu tečnost i time se brani od predatora. Zatim stonogu gujin češalj, rođaku naše afričke stonoge iz vrtića. Bubazlata nas je više puta prevarila svojom odličnom glumom – nepomična i ukočena savršeno je odglumila da je mrtva i neinteresantna.

Slobodna igra u šumi. Taj momenat je bio dragocen za decu, a veoma emotivan za deo učitelja. Bilo je zadovoljstvo gledati decu kako se slobodno igraju u šumi. Sami su tražili i stvarali igračke, kopali, gradili, skrivali se iza drveta. Drugi učitelji bili su „najmlađi“ u grupi. Ulazili su u raspravu kada je njihov red za ljuljašku koju smo napravili od konopca ili su se nezaustavljivo gađali žirevima.

Zatim je usledio predah uz bananu, a dobar primer spontane radionice odigrao se posle užine. Šta raditi sa preko četrdeset kora banana? One su biorazgradive i dobro đubrivo, ali da li da ih tek tako bacimo unaokolo? Ipak ne. Alatom koji smo, kao iskusni terenci, poneli u rančevima, iskopali smo rupu i zatrpali kompost od banana. Tako će zemljište dobiti dodatni kalijum, a fizički i vizuelno ostaće nezagađeno.

Pokušali smo da zapalimo vatru uz pomoć magnezijumskog kresiva, ali zvižduk za polazak bio je brži od varnica.

Sledeća destinacija na mapi bila je Rakovička isposnica. Lokalitet isposnica za decu je bio posve čudan i nejasan. Šta je isposnica i čemu služi tako skrovito i udaljeno mesto? Učitelji su pojasnili deci šta je isposnica, a deca su svojim pitanjima i odgovorima ostavila učitelje bez teksta. Tako je npr. na konstataciju učitelja da je monah u isposnici bio sam, bez prijatelja i drugova, jedno dete odgovorilo: „Nije tačno. Njegov prijatelj bio je Bog“, a drugo „Imao je drugare, to su bile životinje i biljke“.

Po dolasku u restoran, gde se završila naša fruškogorska avantura, imali smo prilike da se uverimo kako šuma, čist vazduh i fizička aktivnost otvaraju dečje apetite. Tanjiri su za čas bili čisti, a deca su sve do dolaska kući razmenjivala utiske i uživala u znanjima i uspomenama koje im je priroda Fruške gore dala.

Nemanja Potrebić,

Master geograf Povratka prirodi

Galerija