Petak, 9. oktobar, definitivno je bio dan za akciju i pamćenje! Uspeli smo da uhvatimo možda jedan od poslednjih toplih i sunčanih dana u oktobru, tako da su uslovi bili idealni za izvođenje tereskog i ambijentalnog rada sa decom. Sunčano, ali ne i vruće, vetrić umeren i prijatan, godišnje doba kada su se predali komarci i krpelji, a sunčevo zračenje više nije opasno. Sjajni uslovi za istraživanje podnožja Valjevskih planina.

Pri svakom izvođenju terenske nastave, i deca i učitelji zaključuju jedno – ovakvih dana nikad dosta (što dobro znaju roditelji koji nas po običaju čekaju duže od predviđenog vremena za povratak). Iako je vremena za terenski rad malo, u prirodi je lako vidljivo trenutno psihofizičko stanje i veštine dece. Tako smo mogli da opazimo visoku kohezivnost grupe, saradljivost i spremnost da se upuste u sve zadatke koji su bili pred njima.

Fizička spretnost dece došla je do punog izražaja. Ponosni, nosili su svoje rančeve često napunjene kamenjem koje su usput skupljali, drvećem, plodovima šume i niko nije pri tome tražio pomoć iako je nekima bila zaista potrebna. Višestruki je značaj boravka u prirodi sa decom. Oni za kratko vreme veoma učinkovito vežbaju refleks, pad, hod po različitoj podlozi, hod pod nagibom, uspon, spust i neizbežno spuštanje i penjanje uz pomoć užeta. Osim fizičke spretnosti i izdržljivosti, terenski rad podstiče intenzivni razvoj socijalne inteligencije dece i odličan je poligon za rad na polju socijalne pedagogije.

Sasvim spontano, bez potrebe za podsećanjem od strane učitelja, deca na terenu odlično sarađuju jedni sa drugima, čak i među onima koji se ne poznaju (Voždovac-Zemun). Pomoć pri prelasku prepreke, preuzimanje tereta druga na sebe, hrabrenje pri teškoćama (npr. devojčica koja je teže prelazila uže dobila je veliki podstrek od strane svojih drugara koji  su je glasno bodrili, pa je njen strah na licu zamenjen osmehom i prepreka je pređena sa lakoćom).

Ceo dan je prošao bez ijedne pritužbe deteta na neko drugo dete. To je inače česta pojava u vrtiću, parku, na ulici, ali tamo gde postoji osmišljeni terenski rad, „tužakanje“ prerasta u uzajamnu pomoć. Sjajan primer je trenutak kada su deca krenula da se spuštaju niz kanap. Neki su bili neustrašivi, dok je drugima bilo potrebno više vremena i podrške. Među decom bi se moglo očekivati da se oni najbrži možda prave važni ili budu nestrpljivi da nastave sa istraživanjem. Međutim, desilo se potpuno suprotno. Deca su samoinicijativno, bez smernice učitelja, timski napravila čekaonicu za drugare. Najbrži i najhrabriji nisu bili nestrpljivi i bez razumevanja za one malo sporije, već su zajedničkim snagama preneli dva balvana i spontano seli da odmore i obodre ostatak grupe.

Edukacija i radionice na terenu su bile umnogome povezane sa ovogodišnjim programom „Etno vidiš“. Uz pomoć ovog programa deca su izuzetno zainteresovana za razne pojave u prirodi koje demistifikujemo i otkrivamo. Tako su deca sama otkrila daždevnjaka u jednoj jaruzi, a kolega biolog je objasnio na koji način on živi i kako se brani od opasnosti.

Daždevnjak inače ima posebno mesto u narodnom verovanju. Ime je dobio po arhaičnom nazivu za kišu dažd. Naš narod je verovao da ako goniš ili hvataš daždevnjaka, on može toliko jako da pisne da čoven naprosto ogluvi. Zato ga niko ne sme uznemiravati. Takođe se verovalo da onaj koji uspe daždevnjaka da stavi u nedra, a da daždevnjak ne pisne, može postati odličan majstor.

Mnogo toga deca su sama pronašla i njihov istraživački duh je sve više rastao kako je odmicao terenski rad. Među pronalascima bila je lobanja lisice, kapitalni vučiji pauk, pauk osa, saprofitne gljive, zrikavci itd. Takođe, među ogromnim količinama kamenja koje su činile veći deo našeg makadamskog puta i rekom nasute obale kamenim oblucima, deca su brzo razaznala kako izgleda kalcit i kako izgleda breča koju smo tražili i sakupljali.

Pri poseti glavnog objekta terenske nastave, a to je Ribnička pećina, detektovali smo veliko stanište kod nas retke vrste žabe – grčka žaba (Rana graeca). To je jedna veoma nemirna, brza i okretna žaba koja voli hladne potoke, a baš takav potočić izlazi iz Ribničke pećine. Imali smo sreću da posmatramo i slepe miševe u pećini, da skupimo uzorke guana koji se smatra najboljim prirodnim đubrivom za biljke (guano je izmet slepog miša). Sreli smo i mnoge interesantne insekte i paukove koji žive u pećini.

Ribnička pećina je veoma zahvalna za dečiju posetu. Prostrana, široka, sa jednom ogromnom dvoranom na samom ulazu i par jednostavnih kanala koji se završavaju posle 2 do 3 metra. To je omogućilo deci da uz nadzor učitelja slobodno istražuju njen prostor, a upravo ona je ostavila najveći utisak. Mnogi do tada nisu nikada posetili ovakav podzemni objekat.

Pored svih živih bića koje smo sreli usput, veliku pažnju zaokupirala nam je i jedna domaća mačka. Ona je bila više od obične mačke, pratila nas je u stopu, razigrana i vesela hvatala je svaki žir ili kamenčić koji bi se kotrljao posle naših koraka i razmetala se svojim veštinama penjajući se po drveću. Na kraju je ušla u našu korpu sa prikupljenim plodovima. Definitivno je bila deo naše grupe i osetila dobru dečju energiju.

Svesni smo značaja terenskog rada, ali budući da odlazak na neki dalji teren nije moguć svakog dana, važno je omogućiti terenska istraživanja i kod kuće. Kako je jedan kolega primetio u razgovoru o dečjem držanju i odgovaranju na izazove terena, ogroman uticaj imaju naši svakodnevni izlasci iz vrtića na Dunav, Bajfordovu šumu, Institut za fiziku, park sa lešnicima i sl. To je potvrdio i naš domaćin čika Peca (Predrag Petrović) koji nam je dao veliki i iskren kompliment da do sada nije imao priliku da ugosti ovako organizovanu ekipu dece i učitelja.

Na kraju moramo reći i par reči o čika Peci. On je vrhunski biolog koji je svoje znanje kalio na Balkanu i u džunglama Srednje i Južne Amerike, aktivista koji je na svom imanju napravio banku semena autohtonih i starih vrsta voća i biljaka. Zahvaljujući tome deca su okusila krušku oskorušu i još jednu staru sortu kruške koja je skoro iščezla.

Na imanju Petrovića nalazi se Muzej kamena sa pozamašnom geološkom kolekcijom, a obilazak i edukacija u muzeju koju su sproveli naši saradnici motivisala je decu kroz geološko traganje koje je potom usledilo. U domaćinstvu Petrović uživanje je pojačano i dobrom domaćom kuhinjom. Ručak sa ekipom pod vedrim nebom, uz ukusnu čorbu, domaći mesni uštipak/vegetarijaski pasulj sa pire krompirom, kupus salatom i pitom s jabukama, bio je sjajan završetak aktivnog dana terenaca.

Izveštaj tradicionalno završavamo jednim Hvala sa velikim H. Znači nam vaše poverenje i razumevanje i daje nam podstrek da nastavimo zacrtanim putevima pedagoškog obrazovnog rada.

Tim Povratka prirodi