Podrška je sve ono što činimo za decu da bismo obezbedili i pospešili njihov razvoj.

U osnovi svake podrške je razmena – potreba, želja, osećanja, misli i mogućnosti. U idealnom slučaju, ona bi trebalo da kaže detetu da ste tu za njega, da znate šta mu je u tom trenutku potrebno i da imate volje i načina da mu pomognete. U realnom životu retko kad je tako jednostavno.

Šta sve može da bude podrška?

Vid podrške se menja u zavisnosti od uzrasta deteta.

Za bebu i za sasvim malo dete, podrška često doslovno znači držanje. Držimo dete u naručju kad plače, držimo ga za ruku kad prohodava, mazimo ga u krilu da ga utešimo.

Podrška je fizička pomoć: oblačenje, hranjenje, održavanje higijene. Podrška je dodavanje gumene igračke koju dete eksperimentišući baca na pod i posmatra gde pada. Sto puta.

Kako dete raste i sazreva, pomoć koja mu je potrebna od odraslih postaje istovremeno složenija i suptilnija: postaje važno da prepoznamo šta dete hoće i može samo da uradi. Podrška postaje ohrabrivanje: „Možeš sam, samo probaj“.

Sa dvogodišnjacima koji kreću u samostalno istraživanje prostora, podržati dete znači dati mu dozvolu da istražuje. To podrazumeva obezbeđivanje prostora: on mora istovremeno biti i podsticajan i bezbedan, da poziva na istraživanje, ali i da pruža zaštitu. Nije dovoljna soba prepuna igračaka i ne mora biti igraonica. Sloboda u ovom slučaju mora biti nadzirana, odnosno važni su prisustvo i praćenje, kako bi dete imalo sa kim i da podeli radost otkrivanja.

Dete uči kroz pokušaje i pogreške – podržati ga, znači imati strpljenja za nespretnost i neuspehe. Detetu treba dati vremena da istražuje, ali i da prepozna kada mu je pomoć stvarno potrebna. Podrška postaje poduka: „Neću uraditi to za tebe, ali mogu da ti pokažem kako se radi“.

Često deca koja su već savladala neku veštinu, traže pomoć. „Obuci me!“, traži dete koje se već uveliko samo oblači. U takvim situacijama, važno je prepoznati šta stoji iza tog zahteva – to može biti umor i pospanost, ali i potreba deteta da se oseti nadmoćno i da naređuje drugima. Ako se radi o frustraciji usled trenutne nemoći ili traženje bliskosti, prava podrška jeste fizička pomoć, uz malo maženja pride. Ali ako je reč o manipulaciji, podržati znači izdržati ljutnju i protest i dati mu dovoljno vremena da se obuče sam.

Podrška je uteha nakon povrede, fizičke ili psihičke. Nekad je dovoljno samo saslušati i razumeti bol i tugu, a nekad je potrebno predložiti ili zajednički tražiti rešenje za izlaz iz nezadovoljavajuće situacije.

Podrška može biti zaštita i zauzimanje za interese deteta u široj zajednici: to su proširena porodica, krug prijatelja, komšiluk ili institucije poput vrtića i škole. Zaštititi dete znači ohrabriti ga da se predstavi drugima, ali i govoriti za njega kada ga strah i trema nadvladaju. U zavisnosti od situacije, to može biti: „Pokaži babi i dedi šta si naučio“, ali i „Ne moraš, ako ti se to sad ne radi“.

Umesto zaključka

Jedna od definicija „podrške“ u rečniku glasi: „podneti deo težine koju neko nosi“. Zamislimo da je taj „neko“ dete, a da je „težina“ u najširem smislu sledeći razvojni zadatak koji ono treba da savlada. Preuzeti deo težine može biti: fizička pomoć u nošenju, oslonac, umirenje, ohrabrenje, odobravanje, podsticanje, zaštita… Da bi bila korisna, mora biti pravovremena i podrazumeva da poznajemo svoje dete.

Nekad je najbolji način da podržimo dete taj da stanemo ispred njega i pružimo mu zaklon, ali je nekad potrebnije da stanemo iza njega, potapšemo ga po leđima i ispratimo uprkos obostranom strahu.

I za kraj, nemojmo zaboraviti, za podršku drugome neophodno je dobro poznavati sebe i sopstvene snage. Zato se nemojte preceniti i potrudite se da prepoznate kada je i vama samima potrebna podrška.

Vesna Jokanović, psiholog