U mesecu darivanja mnogo se govori o smislu poklona. Svi znamo da je istinski poklon samo onaj za koji ne očekujemo ništa za uzvrat. Ako očekujemo da nam se vrati – poklonom, uslugom ili zahvalnošću, mislimo više na svoju korist, a sam poklon postaje potkupljivanje. Tako počinje merenje, vrednovanje, procenjivanje ko je kome više dao i ko je koliko zaslužio. Zaboravljamo pri tome da je i samo prihvatanje poklona već čin uzvraćanja.

Poklonu prethodi razmena koja se dogodila na emotivnom ili duhovnom planu. Poklanjamo onima koje volimo, koje prepoznajemo kao prijatelje. Zahvaljujemo se na tome što smo i sami prepoznati i poštovani, zahvaljujemo se na podršci, na tome što smo prihvaćeni u životima drugih ljudi – u porodici, među drugovima, na poslu, u igri, zabavi ili u nekoj nevolji i nesreći. Prihvatanje poklona je simbol razmene koja se već dogodila, znak da stojimo na istom mestu i gledamo se u oči.

Ako poklanjamo onima koji imaju manje od nas, kojima je potrebno ono što je nama višak, zahvalni smo za svoju bolju sudbinu. Prihvatanje je znak da nam ne zavide, da vide našu dobru nameru i da nas žele u svom životu.

Razmislite, šta vas više rastuži: kada ste izostavljeni u darivanju ili kada se osoba koju darujete poklonu ne obraduje ili, još gore, odbije da ga primi? Setite se sreće koja se preliva i na vas, sa lica prijatelja koga ste obradovali. Pomislite na radost koja vas obuzme kada po zimskom danu vidite ptice koje zobaju zrnevlje koje ste im vi ostavili na prozoru.

I zato razmislite još jednom pre nego što kažete: „Nije trebalo“. Budite velikodušni, imajte veliku dušu, setite se svih koji vam nešto znače, ali ne propustite da naučite da poklone velikodušno – i primate.

Vesna Jokanović

Psiholog u Povratku prirodi