U svakodnevnom radu sa decom u ulogama roditelja ili stručnjaka suočavamo se sa potrebom da pratimo razvoj deteta i vrednujemo njegova dostignuća u različitim oblastima. Susrećemo se sa činjenicom koja nam je ponekad malo i neočekivana – deca istog uzrasta koja odrastaju i vaspitavaju se u sličnom socijalnom i porodičnom okruženju postižu različite rezultate. Tu, pre svega, zapažamo razlike u vremenu javljanja prvih reči, bogatstva rečnika, razlike u vremenu prohodavanja, motoričkoj spretnosti itd. Te razlike, ali i mnoge druge, poput brzine učenja sadržaja, poznavanja različitih termina, veštine pisanja i čitanja, načina izražavanja, usvajanja računskih operacija tj. uopšteno rečeno, razlike u napredovanju kod dece, ponekad nas podstaknu da se zamislimo da li je sve u redu sa našim detetom. Da li detetov razvoj teče uobičajenim tempom ili možda kasni? I koje su posledice toga? Da li će na vreme naučiti da čita i piše, da li će biti odličan učenik, završiti fakulet i kako će to drugi doživeti? U tim situacijima postavljamo bezbroj pitanja i preispitujemo doslednost stila vaspitavanja i obrazovanja sa roditeljskog i stručnog aspekta.
Na rast i razvoj deteta, a što je i naučnim i praktičnim iskustvima potvrđeno, deluje više faktora.  Genetski potencijal, stimulacija sredine i aktivnost deteta su faktori koji doprinose i omogućavaju detetu da razvija svoje kapacitete, pomera saznajne granice i svojim individualnim tempom i interesovanjima raste i osvaja svet svojstven odraslima.

Dileme koje nas navode na razmišljanje najčešće se tiču pitanja kada je pravo vreme da dete nauči određene veštine i osvoji repertoar znanja i ponašanja koje očekujemo. Nama odraslima često je neshvatljivo kako je moguće da dete ne razume opasnost neke situacije, ili ne zna da reprodukuje ono što mu govorimo na nama uobičajeni način, ili ne uspeva da razlikuje nešto što je očigledno? Tu se javljaju i nova pitanja – da li dete čuje dobro, da li vidi ili možda tera inat? Dok je dete zauzeto svojom imaginarnom i maštovitom igrom, izmišljanjem priča i pojava koje nisu realne, čini da pomislimo da možda čak i živi u nekom paralelnom svetu.

Odgovor leži u dobrom poznavanju psihičkog razvoja dece, ali i poznavanju njegovih individualnih obeležja. Ukratko rečeno, razvoj deteta se odvija kroz dva zavisna procesa: sazrevanjem i učenjem. Da bi dete osvojilo svet odraslih, potrebno je da prođe nekoliko faza razvoja koje imaju svoje zakonitosti, čak i onda kada postoji kolebanje u odgovorima i ponašanju i kada nam se čini da su uporna dečija pitanja o svetu, prostoru i pojavama odraz dečije potrebe za privlačenjem pažnje i potrebe da bude “po njegovom”. Dete na taj način stiče nova iskustva, bogati svoje mentalne strukture novim podražajima, usložnjava slike o svetu koji ga okružuje, i, pre nego što se pojavi ono što nazivamo logičkim mišljenjem i rasuđivanjem, načini skokovite promene od potpunog egocentrizma do sumacije i reorganizacije iskustva o sebi i svetu u kontekstu koji nam je blizak i razumljiv.

Razvojni normativi ili razvojna očekivanja su zasnovana na prosečnim mogućnostima i dostignućima u datom uzrastu u motoričkom, saznajnom, govorno-jezičkom i socio-emocionalnom planu. Razvojni normativi, samim tim, čine samo okvire razvoja koje treba da pratimo, ali sama odstupanja ne govore mnogo o pravilnosti i pravovremenosti razvoja.

Naš zadatak je da vršimo procenu napretka u razvojnom kontekstu svakog deteta ponaosob i sagledamo dejstvo faktora koji utiču na detetove urođene sposobnosti da raste, razvija se i ostvaruje svoje kapacitete. U tom procesu se ne bavimo dijagnozama, već isključivo, utvrđivanjem onoga šta je detetu neophodno od nas kako bi zadovoljilo svoju neodložnu potrebu – da se slobodno razvija.

Važno je da naglasimo da se razvojna procena ne odnosi samo na identifikaciju nivoa usvojenog znanja i veština na osnovu kojih se vrednuje kvalitet programskih sadržaja, već se poseban akcenat stavlja na:

  • individualnim karakteristikama deteta, stilovima učenja, intersovanjima, motivaciji;
  • dosegnutom nivou kognitivnih sposobnosti koje omogućavaju detetu da reorganizuje postojeća i integriše nova saznanja u osmišljene i funkcionalne strukture.

Dakle, razvojna procena nam služi da detektujemo raspon razvoja onih sposobnosti koje su važan preduslov za dalje usavršavanje i pripremu za savladavanje akademskih sadržaja. Pruža nam obilje saznanja o detetovim sklonostima, načinima na koji obrađuje različite informacije, predispozicijama, što nam je izuzetno korisno za oblikovanje i prezentaciju sadržaja koje želimo da im prenesemo i stimulišemo dalji napredak.  Razvojna procena je za nas način da okvirno ustanovimo koju fazu razvoja je dete doseglo i koje granice još treba da pomeri kako bi prešlo u narednu razvojnu fazu. Ta saznanja dobijamo svakodnevno, posmatrajući dete u vođenim ili slobodnim aktivnostima, u vrtiću, u porodičnom i socijalnom okruženju.Pitanja koja nam deca postavljaju, odgovori koje dobijamo na postavljena pitanja, načini izražavanja, imaginacije, maštovitost, kvalitet vršnjačkih interakcija, igre i aktivnosti koje kreiraju samostalno i sa vršnjacima predstavljaju posredan pokazatelj detetovog razvoja.

Upravo ti pokazatelji nam postavljaju izazovni i prioritetni zadatak da osluškujemo i zadovoljavamo istinske potrebe deteta, dobro otvorimo i senzibilišemo svoja čula za interesovanja koja deca ispoljavaju i u skladu sa tim stvaramo podsticajna okruženja i osmišljavamo puteve učenja kojima će deca ostvariti svoje potencijale i individualne predispozicije.

Praćenje razvoja deteta i vrednovanje postignuća

Kao defektolog koji svakodnevno i aktivno učestvuje u osmišljavanju i realizaciji vaspitno-obrazovnih ciljeva, i vrednuje i prati individualni razvoj svakog deteta, verujem da tako koncipiran zadatak predstavlja originalan i kreativan put ispunjenja vaspitnih ciljeva i dostizanja optimalne sredine za razvoj, jer su detetove individualne karakteristike i preduslov i produkt tog procesa koji vrednujemo.

Suzana Miković, dipl.defektolog i stručni saradnik u “Povratku prirodi”