Dan proveden sa 80-tak dece uzrasta 5 i 6 godina na terenskoj nastavi na Fruškoj gori, za mene je još jedna potvrda da su deca i šuma lek za mnoge boljke savremenog društva i lekcija za sve učitelje koji nisu izgubili želju za učenjem.

Deca su radoznala, srčana, mnogo otpornija na frustraciju nego što mi odrasli mislimo. Tačno je da ih je u šumi teško obuzdati, ali za time nema ni potrebe – rastrče se u svim pravcima, ali ih zaustavlja znatiželja, a ne zabrana ili prepreka. Stanu kod prve pečurke i puža, dozivaju jedni druge i sami se okupljaju oko starih panjeva, kojih je u šumi napretek. Naše je samo da gledamo široko i da im „uhvatimo“ pogled kada ga potraže.

U današnje vreme, naročito u gradovima, dečja sposobnost prilagođavanja i podnošenja frustracije prečesto je narušena prezaštićivanjem i distrakcijama koje nazivamo „usmeravanjem“ i zadovoljavanjem potreba.  Osnovna briga za bezbednost dece u mnogim situacijama nadvladava sve ostale aspekte vaspitanja i deca ostanu uskraćena za brojne izazove.

***

U jednom trenutku na izletu, dok su deca uz pomoć užeta savladavala uspon na klizavom terenu, pomislila sam, i sama balansirajući na kosoj površini, da je to ipak previše naporno. Srećom, niko me nije pitao. Taman sam počela, onako u glavi, da ne biram reči za našeg prirodnjaka, u smislu „šta nam je ovo trebalo“, kada me prekinuo glas:

„Gospođo, gospođo, možete li, molim vas, malo da mi pomognete?“

Devojčica je iz drugog objekta, ne poznaje me, ljubazno pita za pomoć dok, sva prašnjava, na sve četiri klizi unazad. Iskobeljamo se obe do sigurne zaravni: „Puno vam hvala!“ i odskakuta dalje. Morala sam da je pozovem da se vrati da se upoznamo. Ta me je etikecija u kamenolomu nasmejala i prenula, taman na vreme da me oraspoloži za susret sa drugom devojčicom koja me, već na sigurnom, čeka samo da bi pitala: „Vesna, jel’ mogu ja da se spustim, pa da se popnem još jednom?“ Meni je možda previše naporno, njima je sve potaman.

***

Na prvoj pauzi predviđenoj za vodu i užinu, šestogodišnjak sedi na deblu i plače. „Šta se desilo?“ Mnogo je umoran, bole ga noge, ne može dalje… A znam ga dobro, nisam ga umornog još videla.

„Jesmo li blizu, koliko još ima?“ pita kroz suze.

„Znaš šta, ne mogu da te lažem, ima još mnogo da se ide. Ovo je teška staza, naporna, ne čudi me što si se umorio. Ali, nemamo izbora, ne možeš sam nazad, ne možeš ovde sam da čekaš, a ja ne smem da napustim grupu. Ako hoćeš, mogu da ti pokažem kako da dišeš da obezbediš malo više kiseonika i energije za mišiće?“

Tu sam dobila njegovu pažnju. „Hoćeš li da ti dam ruku da idemo malo zajedno?“ Prihvatio je  ruku i prestao da plače posle desetak koraka. Posle stotinak metara, ne osećam više njegovu težinu u ruci, a on izgovara:
„Malopre sam mnogo plakao, a sad uopšte nisam više umoran:“

„Mislim da si ti malopre više bio smoren nego umoran. Jel’ znaš šta znači smoren?“

„Znam, to je ono kao kad moj brat ponekad ide po kući i ništa mu se ne radi, samo bi igrao igrice.“

Ne znam za bolju definiciju smorenosti.

Išao je bez žalbi i vidljivog napora do kraja puta, samo je povremeno birao moje društvo, trebao mu je svedok za podvig i napor koji je savladao.

***

Većina dece, ali i neki učitelji, krenuli su na terensku nastavu u neadekvatnoj obući. Verujem da to niko nije uradio namerno, misleći o modi, ali to pokazuje koliko smo se odrodili od prirode. Trebalo bi da nam je iskustvo boravka u prirodi dovoljno blisko da znamo, a da se i ne zapitamo, da se u šumu i na planinu ne ide u platnenim patikama, naročito ne posle nekoliko kišnih dana. U rancu se ne nose igračke, dovoljno je težak i samo sa vodom i preobukom. Dosada, ako se javi prevazilazi se drugačije. A javila se brzo, nismo bili stigli ni do naplatne rampe na auto-putu. Jedna od dobrobiti terenske nastave i grupnih putovanja jeste i to što se učimo strpljenju, podnošenju nelagode i odlaganju potreba – dosada, žeđ, glad, potreba za toaletom – sve se to može malo istrpeti.

U našoj kulturi odraslima nije lako da savladaju poriv da nose dečje rančeve kako bi im olakšali uspon, zaboravljajući pritom da nije stvar samo u težini, već i o svesti o kontekstu i ličnoj odgovornosti za svoje stvari.

To su samo još neki od razloga zašto su ovakvi izleti značajni – deca uče i ono što smo zaboravili da treba da ih naučimo.

***

Kada smo, na kraju puta, stigli u kafanu u kojoj je bio zakazan ručak, i mi smo bili kao pohovani: prvo smo se na livadi malo orosili, zatim zaprašili u kamenolomu i na kraju zbog klizanja i padanja, uvaljali u blato. Ušli smo, pomislila sam, u pogrešnu salu. Stolovi su bili postavljeni onako svatovski: stolovi za šestoro, dupli platneni stoljnaci, dupli tanjiri, salvete savijene u staklenim čašama, plišane stolice. Svakome svoj tanjirić za salatu, svaki ukrašen – na zelenom kupusu cvetić od crvenog kao ukras. Konobari svakom detetu prilaze sa leve strane, sipaju supu uz osmeh i „prijatno“, bez požurivanja, uz prijatno ćaskanje, kao da smo gosti na svečanom ručku, a ne blatnjava umorna banda. Verovatno su dobri ugostitelji, ali sigurna sam da bi bili i odlični pedagozi. Naravno da smo se i mi adekvatno ponašali, ništa nismo ni razbili ni prosuli. Mislim da je i njima bilo zadovoljstvo da gledaju decu koja ručaju sa takvim apetitom. A podove će već prebrisati.

***

Priznajem da sam se u jednom trenutku, nakratko, kad sam i ja pala, pitala šta mi ovo treba u mojim godinama. A, evo, opet sam nešto naučila: značaj avanture je, u svim životnim dobima, prečesto nepravedno potcenjen. Ne planiramo, ali maštam kako bi bilo dobro da terensku nastavu organizujemo samo za roditelje i učitelje: pa da nam, dok nas prirodnjaci lomataju po planinama, psiholog objašnjava kako to baš tako i treba da bude.

G-đa Vesna Jokanović

Psiholog, stručni saradnik u Povratku prirodi