Radoznalost iz koje deca postavljaju pitanja, potiče iz njihove svakodnevnice, zavisi od stepena kognitivnog razvoja, ličnih interesovanja, mogućnosti zapažanja i izražavanja opaženog. Čak i onda kada zvuče apstraktno, deci je potrebno objašnjenje za neku pojavu iz njihovog neposrednog iskustva.

Nijedna tema nije „osetljiva“, ukoliko odgovor koji dajemo uvažava postojeća saznanja i njihove trenutne mogućnosti shvatanja.

Neke teme se, zapravo,  smatraju „osetljivim“ u zavisnosti od toga koliko je nama, odraslima, teško da o njima razgovaramo.

Strah, stid, neznanje i osećaj nekompetentnosti pojačavaju našu nesigurnost i čine nas osetljivim pred dečjim pitanjima.

 

Najčešća pitanja za koja roditelji traže savet stručnjaka u smislu „Kako razgovarati sa decom o…“ su začeće i smrt, prinova u porodici, bolest u porodici, razvod, promena sredine, polazak u školu… Bez obzira na to da li je sam događaj radostan ili tužan, to su životne situacije koje su stresne i značajno emotivno obojene i za odrasle.

Nalaženje pravog odgovora otežano je našim nastojanjem da deci ne samo odgovorimo na pitanje, već nađemo odgovore koje će ih istovremeno zaštiti od stresa i umanjiti značaj dešavanja na njihov život i doživljaj sveta. Budući da na mnoga suštinska pitanja i nemamo „tačan“ odgovor, skloni smo da decu štitimo navodeći banalno pojednostavljene odgovore ili da skrećemo razgovor na druge, manje „škakljive“ teme.

Zaboravljamo, pritom, da je dečje upoznavanje sa važnim životnim događajima najčešće posredovano iskustvom i znanjem odraslih. To odraslima omogućava da ublaže oštre ivice i da smanje ranjavajuću snagu akutnih teških tema, a da ipak izbegnu laž i banalnost. Deca traže odgovore koji nude objašnjenja i unose smisao u događaje. Staložen, promišljen odgovor, pored objašnjenja, nudi i osećaj sigurnosti da odrasli imaju kontrolu nad tekućim dešavanjima.

Da bismo našli prave reči, dobro je da pođemo pre svega od sopstvenih osećanja jer su ona, verovatno, najbliže onome što deca osećaju i što ih zbunjuje. Ako se, na primer, radi o razgovoru o smrti, deca će prozreti naše pokušaje da ih banalnim odgovorima zaštitimo od tuge koju i sami osećamo zbog rastanka sa bliskim ljudima.

Deca pitaju zato što su zbunjena postojećim, stvarnim, događajima. Neznanje ih neće zaštititi od teških životnih situacija, a da ih pritom ne osiromaši i ne „zaštiti“ od ličnog iskustva koje je deo razvoja. Pre bi se moglo reći da izbegavanje iskrenog odgovora na dečja „teška“ pitanja štiti nas odrasle u trenucima kada nemamo snage ili mogućnosti da se suočimo sa sopstvenim snažnim emocijama. Iako je korisna, moramo imati u vidu da je ova zaštita kratkotrajna, služi samo tome da „uzmemo dah“ i da dobijemo vremena da se deci sa punom pažnjom obratimo onda kada smo u stanju da im pokažemo da se možemo stoički nositi sa neizbežnim životnim teškoćama.

Odgovori  treba da budu jednostavni i primereni uzrastu, ali je bolje da budu u skladu sa našim uverenjima. Tako, na primer, ako deci na pitanje: „Gde idu ljudi kada umru?“,  odgovorimo: „Na nebo“,  to će imati jedno značenje ako dolazi od roditelja koje i same smiruje hrišćanska misao o večnom životu. Sasvim drugačije zvuči ako dolazi od roditelja kojima je takva misao strana, jer odgovor onda i jeste izbegavanje da se ozbiljno posvetimo dečjem pitanju.

Uvek je dobro reći deci da su to naša uverenja, a da neko drugi možda misli i oseća drugačije. To nije samo “politička korektnost“ već deci ostavlja mogućnost izbora i prostor da na suštinska životna pitanja kasnije i sami traže i nalaze odgovore.

Razumljivo je da su „velika“ pitanja, kao i velike životne promene, praćeni strahom od nepoznatog. Odgovor koji smiruje i govori da će „sve biti u redu“ ne mora biti sigurnost u ishod i poznavanje detalja promene, već snaga da se neizvesnost izdrži. Zato, pre nego što detetu kažemo „Videćeš, biće ti super u školi“, kada to zapravo ne znamo, možda je bolje reći „Ne znam baš tačno kako će ti biti, mogu da ti ispričam ono što ja znam o školi, ali jedva čekam da dođeš kući da mi ispričaš kako je bilo“. Time detetu dajemo pravo na sopstveno iskustvo, istovremeno mu  govoreći da smo tu za njega, šta god da se desi.

Ukratko, da bismo bili tu za decu, moramo prvo biti tu za sebe. Pri sebi, prisebni.

Nema vaspitanja bez samovaspitanja.

 

Vesna Jokanović, psiholog

Stručni saradnik u Povratku prirodi