Roditelji često postavljaju pitanje da li dete treba da nauči da čita i piše pre polaska u školu.
I dok neki tvrde da je dobro da dete stekne te sposobnosti  u predškolskom uzrastu, drugi smatraju da to ipak treba ostaviti za školu.
Davno su prevaziđene kose i ravne linije i sricanje, a ubrzano savladavanje čitanja i pisanja sada je već praksa u osnovnim školama. S druge strane, ukoliko deca savladaju oba pisma do polaska u školu (sve češće savladaju latinično pre ćiriličnog zbog upotrebe tehnologije i interneta, ali i ranog učenja stranog jezika) postoji bojazan da će im biti „dosadno“.

Šta je onda ispravno? Da li treba  insistirati na tome da deca savladaju čitanje?

Deca će u nameri da napišu čestitku ili posvetu  zatražiti pomoć od roditelja, vaspitača ili druge odrasle osobe. Postavljaće pitanja „šta ovde piše?“. Tada detetu treba, uz adekvatan pristup, pomoći da savlada ono što želi. Adekvatan pristup je onaj u kojem dete neće biti, pre svega, odbijeno ili ismejano. Ako dete u procesu učenja napravi grešku, veoma je važno da odrasla osoba ne pridaje značaj istoj, i da dete usmeri na ono što je ispravno.

Motivacija pre svega. Ako je dete motivisano, brže i lakše će savladati slova, a zatim i čitanje i pisanje. Ukoliko nema motivacije, a mi želimo da ono savlada čitanje i pisanje, ulazimo u začarani krug. Javlja se frustracija kako kod deteta tako i kod nas.  Kada do ovoga dodje, mi pribegavamo obrascima koji ne utiču pozitivno na decu, šta više, doprinosimo njihovoj demotivaciji.

„Kako Marko zna da čita a ti ne“, „Ako ne naučiš da čitaš završićeš na ulici“, „Čitanje je važno, zar želiš da ostaneš glup?“. Ovakve rečenice ne samo da neće podstaći dete da nauči da čita i piše, već će uticati negativno na njihovo samopuzdanje.

Nije za brigu ni ukoliko dete ne iskaže interesovanje za čitanje i pisanje. U tom slučaju ono što roditelj može uraditi jeste, da kroz igru pomogne detetu da razvije one sposobnosti koje su važan preduslov za razvoj čitalackih sposobnosti. Za čitanje nije dovoljno prepoznavanje slova. Pre nego što dete savlada čitanje, treba da razume slova kao glasove, da ih prepoznaje u rečima, da može da analizira, odvaja slogove i glasove, te da od ponuđenih glasova formira reč. Takozvane fonološke sposobnosti koje dete treba da razvije pre samog čitanja se podstiču na vrlo jednostavan način. Kroz igru. Tako da deci bude zanimljivo i blisko. Za to nije potrebno znanje iz lingvistike i fonetike, nije potrebno da budete učitelj, vaspitač ili logoped. Dovoljno je da se setite igara koje ste i sami igrali. Na slovo na slovo je jednostavnija igra, i nju mogu igrati i mlađi drugari, dok su Lovac i Kaladont igre za decu od 5 i 6 godina. Predškolci mogu igrati i rime.

Razvoj predčitalačkih sposobnosti se može stimulisati mnogo ranije, i pre predškolskog uzrasta. Na primer, dok mama čita knjigu bebi koja joj je u krilu, beba  uči da okreće stranice knjige s desna na levo, da prstićem prati reči i da se čita s leva na desno. Upoznaje se sa simbolima. Kada se sve predčitalačke sposobnosti razviju onda čitanje ne može da izostane. 

I za kraj, da ne zaboravimo.
Mališani prate pomno sve što njihovi „uzori“ rade.  Ne možemo, valjda, očekivati da nam deca čitaju knjige dok mi gledamo u telefone.

Anđela Perović, logoped u Povratku prirodi