Uslovi okruženja u kojim dete odrasta, u značajnoj meri utiču na pravac njegovog razvoja i određuju način njegovog ponašanja. Dete doživljava svet kroz odnose koje uspostavlja, dok samo oni odnosi koji podržavaju detetovu dobrobit mogu biti pokretači razvoja i učenja.

Tako se razvoj i ponašanje ne mogu odvojiti od delovanja polja u kojem se sve to dešava, obzirom na stalnu interakciju deteta i sistema kojem pripada. Na prvom mestu, sistem delovanja predstavlja porodica, a kasnije tu ulogu preuzimaju vaspitno-obrazovne ustanove, vrtići, škole, dok su u adolescenciji to vršnjačke grupe.

Sa stanovišta psihologije porodica predstavlja primarnu socijalnu grupu kojoj pojedinac pripada, u kojoj se razvija i formira, a koja istovremeno oblikuje i usmerava njegov razvoj tokom čitavog životnog ciklusa. Iako se porodica i vaspitno-obrazovna ustanova posmatraju kao dva odvojena sistema sa različitim ulogama, za detetov optimalan razvoj od presudnog značaja je da se ova dva sistema nađu u skladnom suživotu.

Polazak u vrtić i period adaptacije, kako za dete, tako i za roditelje predstavlja novi izazov. Po prvi put, dete se izdvaja iz svoje primarne zajednice i postaje sastavni deo jedne nove sredine koja dobija jednaku važnost kao i porodična sredina. Povezanost porodice i vrtića, kasnije porodice i škole, počinje upisom deteta u odgovarajuću ustanovu. Obzirom na to da deca veći deo svog vremena tokom života provedu u ustanovama koje vaspitavaju i obrazuju, sasvim opravdano se javlja prirodna potreba deteta da se ove važne osobe u njegovom životu (roditelji i učitelji) međusobno uvažavaju i razumeju.

Potreba za komunikacijom predstavlja osnov međuljudskih odnosa, preduslov zadovoljavanja potrebe za emocionalnim kontaktima i potrebe za pripadanjem. Otvorena komunikacija i asertivnost u njoj doprineće tome da sagovornici aktivno slušaju jedni druge, dok uz dužno poštovanje daju na značaju određenim informacijama, uz stalni povrat istih. Sve to doprinosi tome da se roditelj i učitelj bolje razumeju, stvaraju produktivniju i efikasniju sredinu za svoje dete, odnosno bez nedvosmislenih poruka unapređuju međusobne odnose.

Ovakav vid saradnje, iako iziskuje podeljene uloge, određeni napor i kompromis sa obe strane, doprinosi obostranoj koristi i zadovoljstvu, dok je primarni cilj ostvarivanje dobrobiti deteta. Stoga je neophodno da se između roditelja i učitelja odvija stalna komunikacija koja će svojim kvalitetom i održivošću doprineti razvoju deteta i njegovoj psihičkoj stabilnosti. Učitelji u otvorenoj komunikaciji sa roditeljima dobijaju osnovne informacije o detetu, ali i informacije o njegovim sposobnostima, interesovanjima, osobinama i radnim navikama. Sa druge strane, roditelj, putem te verbalne razmene dobija saznanja o načinu i cilju rada ustanove u kojoj upisuje dete, o tome kako se dete oseća u ustanovi, da li je u stanju da prati obrazovne zahteve, kakve su mu radne navike, sa kim se druži, kako provodi slobodno vreme, ali i o tome sa kojim se teškoćama i izazovima dete suočava u vaspitno-obrazovnom radu.

Međuljudski odnosi koji počivaju na uzajamnom uvažavanju, poverenju, razumevanju, iskrenosti i neposrednoj verbalnoj razmeni, jedan su od najznačajnijih faktora napredovanja deteta. Susreti učitelja i roditelja koji su ispunjeni iskrenim osmehom, pozdravom, pa čak i neposrednom iznošenju problema, stvoriće kvalitetnu sredinu za razvoj i učenje deteta, u kojoj će se dete osećati sigurno i prihvaćeno.

U novije vreme kada se govori o komunikaciji i saradnji učitelja i roditelja, sve više se koristi termin partnertsvo, koje predstavlja najjaču kariku koja povezuje vaspitno-obrazovnu ustanovu i porodicu. Na taj način, roditelj i učitelj nisu dve uloge podređene jednom cilju, već zahvaljujući zajedničkom delovanju kreator su odluke o obrazovnoj budućnosti deteta.

Kroz partnerski odnos, porodica se upoznaje sa konceptom programa i rada vaspitno-obrazovne ustanove. Ličnim učešćem u određenim aktivnostima doprinosi razvoju plana i programa. Uključujući i ostale članove porodice upotpunjavaju se porodična iskustva, uvažavaju se različitosti porodica, a vaspitno-obrazovna ustanova se prilagođava potrebama i mogućnostima svakom individualnom roditelju. Svaka organizovana socijalna aktivnost kao što su izleti, šenje, kulturni događaji, a koja pruža mogućnost druženja i razvijanja odnosa između porodica, kao i odnosa između učitelja i porodica, doprinosi poboljšanju i održivosti partnerskih odnosa dva ključna temelja u razvoju i učenju deteta. Za decu su učitelji drugi roditelji, dok su roditelji isto toliko i učitelji.

 

Tempo savremenog života stavio je roditelje pred nove zahteve i odricanja. Svakodnevnica koja je ispunjena malim delom slobodnog vremena dovela je do toga da roditelji sve manje provode kvalitetno vreme sa decom, želeći da im u tim trenucima nadomeste sve ono što nisu postigli. Komunikacija sa učiteljima postala je oskudna i svedena na bazične informacije o deci. U takvoj svakodnevnici fidbek od strane učitelja, pohvala deteta, isticanje njegovih potencijala, sposobnosti i sklonosti, kao i adekvatno podržavanje razvoja deteta, doprineće zadovoljenju dvema potrebama Maslovljeve hijerarhije, a to su potreba za sigurnošći i potreba za ljubavlju.

Svaki roditelj u osnovi želi najbolje za svoje dete, samo je nekima od njih za to ostvarenje potrebna dodatna podrška. Učitelji su tu da podstiču detetov razvoj, jačaju njegove dobre strane, podstiču maštu i kreativnost, pružaju sigurnost i topli zagrljaj, ali i predviđaju moguće probleme, pomažu deci da se adekvatno adaptiraju na nove situacije i prevaziđu teškoće na tom putu.

 

Jelena Samailović, defektolog

Stručni saradnik u Povratku prirodi