Jedan deda je, pre više godina, bio zamoljen da glumi Deda Mraza u vrtiću svoga unuka. Deda se obradovao i prihvatio poziv. Bio je siguran da unuk, sada već predškolac, više ne veruje u Deda Mraza i da neće biti potrebno da se tajno presvlači i krije od njega ovaj poduhvat. Za svaki slučaj, pitali su unuka:

„Šta ti misliš, otkud Deda Mrazu novac za kupovinu svih tih igračaka?“

„Baš ste smešni, pa on ima svoju fabriku!“, rekao je unuk svečano, zadovoljan što može da ih poduči.

Uuuups! Ovo je zahtevalo promenu plana. Rizik da će unuk videti crveno odelo i džak je bio prevelik, pa su brzo smislili objašnjenje:

„Javio se Deda Mraz u tvoj vrtić, mnogo kasni, pa je zamolio vaspitače da nađu nekog deku da ga zameni. On šalje i odelo i poklone. Pitali su našeg dedu i, zamisli, on pristao“. Unuk je stvarno bio ponosan zbog časti ukazane njegovom rođenom dedi. A deda, nameštajući lažnu belu bradu, šeretski je upitao:

„A šta ovaj reče, zašto kasni?“

Od tada je prošlo dosta godina, unuk Aleksa završava fakultet i jedva da se seća ove dogodovštine sa deda Lukom u ulozi Deda Mraza. Ali je zato deda i ostatak porodice pamte i godinama prepričavaju sa uživanjem. Svima se lica ozare na pomen ove dobronamerne zavere.

Šta je to što nas toliko raduje kada nam pođe za rukom da uverimo decu da nismo mi ti koji su ih obradovali, već da su se neke dobre sile u liku Deda Mraza (Božić Bate, Zubić-vile…) urotile i pripremile im prijatno iznenađenje? Možda naša želja da na trenutak poverujemo da znamo tajne želje naše dece i da to saznanje možemo da otelotvorimo u poklonu sa mašnicom? Možda nam se dopada da sa decom podelimo ideju da u životu postoje neke dobrodušne sile koje vode računa o tome da svaki trud bude nagrađen? Možda i mi samo uživamo u igri u kojoj se pretvaramo da smo skovali zaveru sa magičnim bićima i pomogli da se magija ostvari? Ili nastojimo da što duže očuvamo njihovu naivnost, misleći da ih time čuvamo od raznih životnih razočaranja? Ili samo koristimo priliku da deci kupimo igračke ili slatkiše koji nam nisu po volji, „krijući“ se iza izbora Deda Mraza?

Šta god da je razlog, ako vaša deca veruju u Deda Mraza, poverujte i vi. Budite Deda Mrazov pomoćnik, istražite za čim deca žude, posmatrajte čega se najviše igraju i o čemu maštaju. Ne mora da bude skupo, ali treba da bude znak da poznajete svoje dete. Pažljivo birajte, oduprite se unapred spakovanim poklonima koji čekaju na gomili pored kase, nemojte dozvoliti da se izbor poklona izgubi u novogodišnjoj potrošačkoj groznici (https://povratakprirodi.rs/pokloni-ili-o-darivanju/).

I ne zaboravite najvažnije – ostavite poklone krišom, ali budite tu kada ih otvaraju.

Kada deca počnu da postavljaju logična pitanja o Deda Mrazu, znaćete da više ne veruju u njegovo postojanje. Priznajte im da su u pravu i podržite njihovo otkriće. Ako vas optuže da ste ih ranije lagali, ne brinite, znaće da cene vašu želju da ih obradujete i trud koji ste prethodnih godina ulagali. Svideće im se da im o tome pričate.

A  kad deca prestanu da veruju, vi imate izbor – ili nemojte više verovati ili sami sebi budite dokaz njegovog postojanja. Ako stvarno želite da budete Deda Mraz, uvek ima neko koga možete krišom da obradujete. Ne mora čak ni da bude dete.

Vesna Jokanović, psiholog Povratka prirodi