Razumeti koncept vremena i baratati njegovim dimenzijama ozbiljan je izazov za jednog predškolca. Razni forumi, blogovi, priručnici za vaspitače i roditelje nude smernice i simpatične trikove uz pomoć kojih bi dete lakše naučilo, na primer, redosled dana u nedelji ili gledanje na sat. Pored ovih „klasičnih“ veština, koje je svakako neophodno savladati, potrebno je i razviti osećaj za prolaženje vremena kao takvog i merenje istog nama poznatim jedinicama –minutima, satima, godinama. Stručnjaci i praktičari slažu se da se razumevanje ove pomalo apstraktne tematike najbolje postiže vezujući je za stvarne i dobro poznate situacije i rutine: treba nam pet minuta da sredimo sobu, u 11 sati je užina, u dva sata dolazi Guta da održi trening, ali samo ponedeljkom i sredom…

Ove godine, oslanjajući se na principe fenomenološkog pristupa, izabrali smo vreme kao krovnu temu za tromesečni plan rada, poštujući pri tome integrativnost ovog vrlo širokog pojma sa prostorom, brojevima, živim svetom, našom svakodnevnicom (o godišnjem programu možete više saznati ovde). Treba imati na umu da, pored pukog merenja vremena, ovaj pojam podrazumeva i godišnja doba, okretanje zemlje oko svoje ose, meteorologiju, daleku prošlost od dinosaurusa do neke fantastične budućnosti… Međutim, pominjanje vremena nije novina u radu sa predškolcima u Povratku prirodi, naročito kada je u pitanju izučavanje prirodnih nauka. Prethodnih godina, učeći o kristalima (jedna od omiljenih tema), pričali smo o tome koliko je dugo potrebno da oni nastanu u specifičnim uslovima pod zemljom, pa čak i „sto miliona hiljada pedeset godina“ (Milutin, 6 god). Izučavajući tropske kišne šume kao zonobiom zaključili smo da se one tako zovu upravo zbog vrlo vlažne, kišovite i tople klime, različite od ove kod nas. Zbog svoje opširnosti, postavljanje vremena kao jedne od glavnih provokacija ove godine daje nam mogućnost da u radu ispratimo interesovanja dece, odnosno da dozvolimo da konkretne radionice nastaju kao rezultat priče na temu vremena, na koju god stranu se ona razvila. U praksi tokom prethodna tri meseca, ovaj pristup se odlično pokazao.

Početak programa bio je opušten. Nakon dobijanja predškolske dozvole i polaganja zakletve (link video sa zakletve), novi predškolci navikavali su se na svoje obaveze – popunjavanje knjiga, briga o ljubimcima, zalivanje biljaka… U ovom periodu, još uvek uzbuđeni što su najstarija grupa, šestogodišnjaci su ozbiljno pristupili savladavanju „stvari koje svaki predškolac mora da zna“, tako da smo apsolvirali gledanje na sat, redosled dana u nedelji i meseci u godini, godišnja doba. Vrlo brzo smo se u skladu sa time prebacili na sunčev sistem i okretanje planete oko svoje ose – zgodno u periodu jesenje ravnodnevnice. Tada je nastala i igra „sekund-minut-sat“. Učitelj bi zadao neku radnju, a dete bi moralo da pogodi da li se trajanje te radnje najbolje opisuje u sekundama, minutima ili satima, udarajući pritom u odgovarajućeg ježića. Omiljene su bile radnje vezane za živi svet – Koliko treba rodi da stigne do Afrike, žabi da prepliva Dunav, džinovskoj sekvoji da poraste preko 100m… i ono glavno, koliko treba Smiljanu (našem ljubimcu, kukuruznom smuku) da proguta miša.  Ceo minut? Dva, tri? Usledili su brojni mahom neuspešni pokušaji posmatranja zmije dok jede, jer je Smiljan, izgleda, vrlo stidljiv dok to radi.

Merenje vremena postalo je zanimljiv deo svakodnevnice. Merili smo koliko nam treba da sredimo sobu, koliko dugo se vrti čigra (bej-blejd) napravljena od lego kockica, koliko treba učitelju da se vrati sa pauze. Kao kulminacija manije za merenjem vremena, a uz opšte oduševljenje kada se bavimo bilo kojim aktivnostima koje uključuju naše životinje, organizovana je velika trka svih stanovnika Zimske bašte u Voždovoj palati. Rasturili smo jedan dugački radni sto i od njega napravili poligon. Obeležili smo startnu liniju i cilj, izabrali glavnog sudiju, linijskog sudiju i pomoćnog sudiju i za svaki slučaj, ako do toga dođe, postavili kameru za foto-finiš. Ubrzo se pokazalo da, nasuprot očekivanjima, broj nogu takmičara nema nikakve veze sa rezultatom, a pobedio je Gigabajt, čileanska veverica (sve rezultate pogledajte ovde). Usledila je vrlo lepa biološka diskusija na temu brzine kretanja životinja i motivacije za istim, a saznali smo da naučnici zaista koriste eksperimente slične ovom u pravim biološkim istraživanjima.

Sekundama, minutima i satima predškolci odlično barataju i na to nas redovno podsećaju: „Rekao si da imamo još 10 minuta igre pre sređivanja, a prošlo je tek 8!“ (Nenad, 6 god). Malo je teže, međutim, razviti osećaj za duže vremenske odrednice, godine, vekove pa i milenijume, što je razumljivo, jer čak i mi odrasli imamo problem sa time. Lako je pročitati da je zemlja stara 4,5 milijardi godina ili da su piramide izgrađene oko 2500. godine pre nove ere, ali pravo shvatanje tih informacija dobijamo tek kada ih stavimo u neki kontekst. Zanimljiva je analogija istorije naše planete sa časovnikom – ako je Zemlja nastala u 00:00, prvi jednoćelijski život pojavio se tek oko 14:00, meduze u 20:48, dinosaurusi u 22:56, a mi tek u 23:59. U radu sa decom, kada pominjemo milione i hiljade godina, od velike su koristi slične analogije, pa dužinu vremena neretko predstavimo dužinom kanapa, na primer. Starost učitelja je još jedan pojam koji je teško razumeti i igra ređanja učitelja po godinama je uvek izuzetno zabavna i za decu i za nas, bar one koji su dobro rangirani. Deca pronalaze različite kriterijume po kojima određuju starost, a to vrlo često nisu seda kosa ili bore na licu. Tako da sam neretko ja (Stefan) sa svojih 27 godina označen kao najstariji jer sam najviši, ili Anđela, sa takođe 27, „jer se puno ljuti“. Uz naše usmeravanje, deca ipak pronađu neku bolju logiku, pa na primer poredeći nas sa svojim roditeljima, čije godine znaju, naprave realniju listu.

Predmeti koji su se nekada koristili uvek su izazivali veliko interesovanje kod dece, a nesuminjivo je da i podstiču osećaj o prolasku vremena. Prošle godine, tokom programa „Etno vidiš“ sreli smo se sa brojnim opancima, preslicama, gvozdenim peglama, vretenima.. Ove godine, nešto mlađi predmet izazvao je jednako oduševljenje – televizor. Stari, kockasti, glomazni, sa katednom cevi, iz nekih kasnih 80-ih. Nakon kompletnog rasturanja, iskoristili smo okvir televizora kao terarijum u kojem smo posadili lišajeve. Inače, lišajevi su zgodni pokazatelji starosti podloge na kojoj se nalaze, jer rastu vrlo sporo, nekad i manje od milimetar godišnje, a busenovi koje smo mi pronašli vrlo verovatno da imaju sličnu starost kao i sam televizor (album sa radionice). Deca su, međutim, bila ubeđena da je televizor mnogo stariji, ne verujući da smo svi imali jedan takav u kući.

Sa sve češćom kišom i jutarnjom maglom, interesovanje nam se postepeno prebacilo na formiranje oblaka, padavine, kruženje vode, vazdušni pritisak… Specifičnost našeg jezika, gde reč „vreme“ znači više stvari, omogućila nam je da ostanemo u temi  izučavajući meteorologiju, a oslanjajući se na široku integrativnost ovogodišnjeg programa, u decembru prelazimo na nov krovni pojam – prostor. Sigurno je ipak da štoperice (ali i peščane i vodene satove) nećemo ostaviti po strani. Fenomeni koje izučavamo usko su povezani i isprepletani, tako da i sa prostorm, brojem i životom kao krovnom temom, biće potrebe za nekim sekundama, minutima i satima.